Kad je francuski zastupnik u Europskom parlamentu Kader Arif podnio ostavku na mjesto glavnog europskog pregovarača za kontroverznu ACTA-u izjavivši da odbija dalje sudjelovati u toj maskaradi, medijska je pozornost oko ovog sporazuma dobila novu dinamiku.
Diljem zapadne hemisfere, javnost je počela shvaćati da ACTA nije tek – kako su to često njeni zagovornici, ali i neobaviješteni novinari prenosili – anti-piratski sporazum koji će zaštititi intelektualno vlasništvo i stati na kraj piratstvu putem interneta. U međuvremenu, u mnogim su europskim zemljama parlamenti odbili ratificirati ACTA-u, a demonstranti su izašli na ulice, protestirajući protiv usvajanja ACTA-e.
Što je zapravo ACTA? I zašto se tiče svih nas, a ne samo onih koji potajice “prže” glazbu i filmove s weba?Pokušao sam prikupiti nešto informacija s više strana.
ACTA je transnacionalni sporazum čija je svrha ustanovljavanje međunarodnih standarda za zaštitu intelektualnog vlasništva, ustanovljavanje međunarodnog zakonskog okvira za borbu protiv krivotvorenih roba, generičkih lijekova i povrede autorskih prava. Pored toga, ACTA ima namjeru stvoriti novo vladajuće tijelo, van postojećih globalnih foruma poput Svjetske trgovinske organizacije ili Ujedinjenih nacija.
Ali, unatoč tome što su nas mediji o njoj intenzivno počeli izvještavati tek odnedavno, ACTA nije od jučer. I nažalost, u medije nije dospjela regularnim putem, press objavama i slično, već tako što ju je netko objavio2008. na Wikileaksu. Tada je po prvi puta javnost doznala da se jedan važan međunarodni sporazum s dalekosežnim posljedicama priprema iza zatvorenih vrata, bez korištenja mehanizama suradnje s demokratski izabranim predstavnicima, ali zato u više nego bliskoj suradnji s predstavnicima velikih multinacionalnih korporacija, među kojima prednjače predstavnici industrije zabave i farmaceuti.
Da bitka za i protiv ACTA-e ima veze sa samim temeljima demokracije, pokazuje i to što se s zbog i oko nje događalo u Europskom parlamentu. Naime, dok su Europska Komisija i Europsko vijeće iza zatvorenih vrata, bez ikakvog nadzora javnosti, dogovarali ACTA-u, Europski parlament je koristio sva raspoloživa sredstva kako bi na uvid dobio nacrte spornog dokumenta. I bez obzira što bi morala biti riječ o normalnoj proceduri, zagarantiranoj temeljnim aktom EU kao što je Lisabonski sporazum, i što je takva procedura dio normalnog, zakonski reguliranog procesa donošenja odluka u Europskoj Uniji, Europski parlament nije uspijevao iskamčiti tražene dokumente niti od Europske komisije, niti od Europskog vijeća. Naposljetku je Europski parlament izdao rezoluciju kojom je, apsolutno nadmoćnom većinom, objavio da se ACTA ne usvaja, u vrlo izravnom i neuvijenom obrazloženju iznoseći sve kritike na račun ACTA-e kao i na proces njenog uvođenja, zaprijetivši se, među ostalim, i podizanjem tužbe pred Sudom pravde.
Tijekom cijele ove bitke, dešavao se niz po demokraciju vrlo neugodnih situacija. Primjerice, Europska komisija je tvrdila da je tisku objavila postojanje pregovora o ACTA-i, da bi se naposljetku razotkrilo da je da je službena objava za tisak o ACTA-i bila objavljena unutar izvještaja sa sastanka koji s ACTA-om nema veze, sastanka o poljoprivredi i ribarstvu!
Ključno je pitanje – zašto je uopće ACTA toliko važna? I zašto nije riječ tek o benignom aktu čija je namjera uvesti red na Internetu?
ACTA je primjer tajnosti i netransparentnost u procesu odlučivanja, i to na nadnacionalnom nivou. Stručnjaci slučaj ACTA-e smatraju političkim ekvivalentom pranja novca. Ovo je novi pojam, kojim se objašnjava kako se zakonske odredbe pokušavaju progurati kroz zatvorene pregovore između privatnih članova izvršnih tijela potpisnika, čime se izbjegava javna legislativa i zakonski nadzor. Međutim, kako je ACTA nadnacionalni sporazum, sve zemlje koje je prihvate, morat će mijenjati svoje zakonodavstvo da bi se s njom uskladile. Mnoge međunarodne organizacije uključujući i neke vrlo poznate, kao što su utjecajna krovna udruga potrošača Consumer International, udruge za slobodu Interneta poput Electronic Freedom Frontier, EDRI i druge smatraju da ACTA izravno ugrožava osnovna ljudska prava i slobode europskih građana, osobito slobodu izražavanja i privatnost u komunikaciji.
Radi ilustracije se često navodi primjer u kojem muž, nakon što je završio tečaj kuhanja, s posla mailom pošalje recept. I završi u krivičnom progonu. Ili pak, netko na web stavi snimku rođendanske zabave na kojoj svi skupa pjevaju „Happy Birthday“. Pošto je pjesma zaštićena, i ovakvo je ponašanje podložno krivičnom progonu.
Puno se govori i o nesrazmjeru predloženih kazni. Desni političari u svim europskim zemljama predvode inicijative za drakonsko i nesrazmjerno kažnjavanje u ovakvim slučajevima. Jedan od najapsurdnijih primjera je i nedavni prijedlog Berlusconijeve stranke da svakome tko bude prijavljen da krši autorska prava na internetu, bude smjesta oduzet pristup Internetu, prije nego mu je išta dokazano! Da ne govorim o predloženim mjerama granične kontrole, po kojima će carinski službenici imati pravo pretraživanja svačijih kompjutera i drugih digitalnih aparata, te iste po nalaženju makar i jedne „spržene“ pjesme moći konfiscirati i uništiti! Kreiranje ovakve atmosfere sumnje, nepovjerenja i cenzure je nešto što ne možemo više nikada dopustiti.
I možda u tome leži dio razloga zašto se baš one članice EU koje imaju iskustvo s takvim režimima – kao što su Njemačka i bivše članice Varšavskog pakta – protive usvajanju ACTA-e. ACTA predlaže apsurdna mjerila u tretiranju prekršaja. Recimo, izjednačava prodaju fizički opasnih tvari i umnažanje digitalnih materijala. Iako se mogu složiti da je regulacija na Internetu potrebna, nikako mi nisu jasni opisani nesrazmjeri i predložene drakonske kazne, koje nimalo ne odgovaraju počinjenom djelu. Jer, kako je moguće da netko za dvadesetak sprženih pjesama bude kažnjen s milijun i pol dolara globe i zatvorom? Ili da dijete koje je bez izravne motivacije i želje za zaradom poslalo neku pjesmu svojem prijatelju, odsluži neko vrijeme u ustanovi za maloljetnu delikvenciju?
Nažalost, tu priči nije kraj.
ACTA može mnoge ljude diljem planeta stajati života. Naime, njome se kriminaliziraju generički lijekovi. Generički lijekovi nisu isto što i krivotvoreni lijekovi, već je riječ o lijekovima proizvedenim zato što je patent za originalni lijek istekao ili nije usklađen s kompliciranim zdravstvenim propisima neke zemlje. U prošlosti su zbog slične politike farmaceutskih kompanija stradavale populacije čitavih kontinenata, kao Afrike, gdje su lijekovi za AIDS koštali više nego li u SAD. To je dodatni razlog zbog kojeg su mnogoljudne zemlje kao Indija, Kina i Brazil odbile potpisati ACTA-u. I zašto su udruge kao što su Liječnici bez granica digle glas protiv ACTA-e. Čak i ako se netko ne osjeća građaninom svijeta, mora biti svjestan da su mnogi lijekovi koje proizvodi naša Pliva – generički lijekovi.
Nije naodmet ni prisjetiti se činjenice na koju je pažnju skrenuo u svojoj kolumni Dežulović: Internet je javni prostor – i svi mi već plaćamo da izađemo na njega. Ovih je dana svjetski poznati mislilac i ekonomist, Jacques Attali uputio alarmirajuću poruku javnosti. Naime, Attali dijeli mišljenje onih koji smatraju da nad tržišna logika iz dana u dan košta. Svi smo svjedoci kako tržišta, tržišni mehanizmi i njihovi promotori diljem svijeta svakodnevno uvode institucije za poštivanje jedinog prava do kojeg im je uistinu stalo, a to je pravo vlasništva. ACTA je jedan primjer, smatra Attali, gdje se države pretvaraju u neku vrst pomoćne policije u službi velikih korporacija, što je smrtni nalog za demokraciju.
Nevjerojatno je da sporazum sadrži i klauzulu po kojoj će se zemlje koje ga ne potpišu prisiliti na suradnju, kao i klauzulu koja omogućuje da se u budućnosti mijenja sadržaj sporazuma bez ikakvog utjecaja nacionalnih parlamenata!
Sklon sam misliti da je sve što se događa oko i u vezi ACTA-e simbol vremena. Nastupanje globalnog društva i tehnologija koje povezuju čitav svijet ne dozvoljavaju nam više da mislimo na stare načine. Nova vremena donose nove izazove, čak i ako stare nismo do kraja riješili. Ništa što izmiče demokratskoj kontroli ne može biti dobro za bilo koga od nas. Borba za demokraciju i osnovna dostojanstva nije izgubila na važnosti već je naprotiv dobila neke nove, složenije i zahtjevnije dimenzije.
Tekst: V. Obersnel