Stara je izreka da se povijest ponavlja. Svakako u njoj ima i istine, jer smo unatrag posljednjih 10 godina više puta raspravljali o budućnosti 3. maja ali i brodogradnje općenito, kao jedne od strateških grana u RH. Ustvari, na ovaj ili onaj način, u Rijeci 3. maj branimo već tridesetak godina, i sad ne mislimo odustati.
Primjerice, 2010. Grad Rijeka je bio spreman dati 3. maju avansne garancije u iznosu od 24,5 milijuna dolara, u slučaju da to ne učini Vlada RH kao tadašnji neizravni većinski vlasnik najvećeg riječkog brodogradilišta.
Ako odemo još malo unatrag, vidjet ćemo da je opstanak 3. maja bio tema još 2008. kada je riječko Gradsko vijeće zaključilo da se Vlada RH propustila dobro pripremiti za pregovore s EU po pitanju brodogradnje, inzistirajući na modelu hitne privatizacije. Ovi naši prigovori su se pokazali točnima, budući da smo neki dan na zajedničkoj sjednici Županijske skupštine PGŽ i Gradskog vijeća Grada Rijeke opet raspravljali o opstanku 3. maja i njegovih 1.700 radnih mjesta, ne izostavljajući pritom iz vida budućnost svih obitelji i drugih radnih mjesta koja se prirodno uz njih vežu.
Pritom moram naglasiti da je točno da je prije pet godina, zahvaljujući uvjetima koje je Vlada RH ispregovarala s Bruxellesom, 3. maj spašen. Ovo se desilo praktički u „5 do 12“, u trenutku kada ga je Uljanik kupio. Da toga nije bilo, danas o 3. maju ne bismo govorili, jednostavno zato jer ga više ne bi bilo. Tada se činilo se da je brodogradnja oživjela i da je 3. maj konačno zaplovio mirnijim vodama.
Tadašnjim je potpisivanjem privatizacijskog ugovora i ulaskom u proces restrukturiranja najveće riječko brodogradilište ušlo u sastav Grupe Uljanik. Svi smo očekivali da će nastaviti normalno poslovati. Nažalost, to se nije pokazalo istinitim. Zbog složenosti i opsežnosti teme, ovdje mi je teško izložiti sve okolnosti koje su dovele do ovakvog razvoja događaja. Naime, svi koji su imalo upućeni znaju da je situacija – kako u 3. maju, tako i u Uljaniku – puno složenija nego li izgleda. Pored toga, ni Grad Rijeka niti Primorsko-goranska županija, nemaju nikakve stvarne ingerencije nad 3. majem.
Unatoč svemu rečenome jasno je da želimo učiniti sve da se 3. maj spasi, u okviru postojećih obveza prema EU. U rješavanju ove goruće krize u 3. maju na spomenutoj sjednici razmatrala su se dva rješenja.
Prvo je što brži proces restrukturiranja Uljanika, čime bi se omogućilo da Uljanik vrati dugove 3. maju. Nažalost, ovaj proces dugo traje, a niti 3. maj niti njegovi radnici nemaju toliko vremena. Zbog toga se kao zdravorazumsko rješenje razmatra jedno drugo rješenje, a to je pronalaženje novog inozemnog strateškog partnera za 3. maj. Naime, čak i uz pretpostavku da proces restrukturiranja bude prihvaćen, njegova će implementacija – s obzirom na duge briselske procedure – prilično potrajati. S druge strane, ni uz najbolju volju nitko ne može učiniti da Vlada osigura sredstva za 3. maj, budući da je to neprihvatljivo s obzirom na sredstva koja su već uložena u restrukturiranje, kao i s obzirom na novčane obveze prema EU.
Vjerujem da govorim u ime mnogih kada Uljanik pozivam da maksimalno ubrza sve svoje aktivnosti koje bi omogućile prodaju 3. maja stranom partneru. Ovdje posebno naglašavam da eventualna prodaja mora imati jasan uvjet, a taj je da se u 3. maju nastavi brodograđevna djelatnost, s maksimalnom zaposlenošću ljudi koji već rade u toj industriji.
Ovo nije važno samo za 3. maj nego i za širu zajednicu. Vjerojatno najbolja ekonomska ilustracija važnosti brodogradnje je stručni izračun koji je utvrdio da svako radno mjesto u brodogradnji nosi dodatnih 3 do 6 radnih mjesta u tvrtkama koje se svojim djelatnostima nadovezuju na ovu granu. Ova vrijednost dodatno raste kad se uračunaju svi domaći proizvodi koji su uključeni u brodogradnju.
Ne moram napominjati da je brodogradnja strateška hrvatska ekonomska grana. U Rijeci i na Kvarneru ona je više od pukog sredstva privređivanja. To je naša tradicionalna industrija i ponosni smo što imamo niz vrhunskih stručnjaka iz svih vidova brodogradnje. U slučaju nestanka 3. maja ne samo da će nestati njegova radna mjesta, već će i svi ti ljudi vjerojatno potražiti posao u inostranstvu i tako doprinijeti demografskom odljevu.
Što se tiče same lokacije na kojoj se 3. maj toliko dugo nalazi, Grad Rijeka ju vidi isključivo u funkciji brodograđevne industrije. Jednostavno rečeno: ne želimo nikakvu prenamjenu lokacije brodogradilišta, već želimo da 3. maj radi, da bude konkurentan i da niže uspjehe, kao što je u prošlosti pokazao da može.
Naposljetku, pozivam Uljanik da korektno ispuni sve svoje obveze i vrati pozajmicu 3. maju, u što je moguće kraćem roku. Nadam se da će Vlada RH prihvatiti poziv da, sukladno pravilima Europske komisije, pomogne u prihvaćanju programa restrukturiranja Uljanika, te hitno izraditi dugoročnu strategiju hrvatske brodogradnje uz jamstveni program financiranja gradnje brodova po uzoru na druge zemlje EU.